Evo jedne priče o nezaposlenom trgovcu koji pokušava naći posao:
Neki nezaposleni gradjanin konkurirao je za mesto obicnog cistaca u
> > firmi "Microsoft".Jedan od sefova ga pozove na razgovor i predvidjen
> > test, a poslje toga mu saopcava da je primljen i zatrazi njegov mail,
> > kako bi mu poslao upitnik a potom i obavjestenje kad treba stupiti na
> > posao. Zacudjen, novozaposleni covjek odgovara da ne posjeduje
> > kompjuter, pa prema tome nema ni vlastiti mail.
> > - Onda vam moram reci da vi virtuelno ne postojite, pa shodno tome
> > ne mozete dobiti posao - hladno rece sef. Nezaposleni covjek ne znajuci
> > od ocaja sto uciniti, a u dzepu ima jos samo deset dolara,odluci u
> > samoposluzi kupiti sanduk svjezeg paradajza, kojeg je zatim na
> > improviziranoj tezgi prodavao po duplo vecoj cijeni. Onda je kupio novi
> > sanduk, jednom pa jos jednom, i od tog dana ukupno zaradio 80 dolara.
> > Sljedecih dana je ustajao sve ranije ,a dolazio kuci sve kasnije
> > stalno uvecavajuci svoj prihod.Zatim je kupio kolica, ali ih ubrzo
> > zamjenjuje kamioncicem i tako, malo po malo sastavlja citavu flotu
> > malih kamioncica kojima transportira robu. Za nekoliko godina
> > postaje vlasnik jednog od najvecih lanaca prodaje povrca u Americi!
> > Brinuci za buducnost svoje obitelji odlucio je zakljuciti osiguranje
> > sa Osiguravajucim zavodom. Nakon obavljenog razgovora sluzbenik
> > zavoda mu zatrazi mail adresu, kako bi mu poslali ugovor ali zacudi
> > se odgovoru da bogati covjek nema mail. -Kako je to moguce, a izgradili
> > ste imperiju!Zamislite sto biste danas bili da jos imate mail?! -Bio bi
> > cistac kod "Microsofta"
|
. Danas nisam otišla u školu jer sam bila previše umorna. Jučer sam sa zborom pet sati pjevala u studiu i noge su mi otkazale, jedva sam čekala da snimimo taj cd i još danas moram doć snimat zadnju pjesmu. Nakon pet sati trošenja glasa pred mikrofonom još sam išla sestrični na krizmu i nakon toga na feštu kod nje doma. U crkvi smo što nisam spavala a na fešti sam pjevala s mojim već jako izmučenim glasnicama. Legla sam u ponoć i nisam se uspjela probudit ni na nagovaranje svog brata. Još nisam javila mami i nadam se da će me razumijeti...
''why why and why. Ne znam ali znam da je zato, nenenenene, ideš mi na nerve, tko god da bio, dosta mi te je više i znam da nisi ni dobar ni mio. ja čvrsto odlučujem da za božić doma ostajem i da si neću još kupit kišobran nego tek kad pokisnem. prestani me više zvati jer mi se vani za božić neda biti, zato šuti šuti i šuti. kišobran si neću još kupiti. i zašto me opet zoveš van,ne ja ne želim izići. prestani me zvati glupi snjegu jer ja ne idem van. dosta mi te više,ćao.''
Nadajmo se nečemu jer ovo je prepre dosadno. Ja sam očekivala nekaj bolje. To nema veze. Ak' ja neću ništa napravit već samo ukrasit sobu sa glupom lutkom od lopte i krpe koja je prelijepa da bi izgledala strašno( Nitko je se još nije prestrašio). Mama misli da je to neka tradicija koju mi nemamo i na koju se ona nije navikla a nikad ni nije čula za heloween i nezna da se tada netko želi zabavit. Ovaj put nisam sama a i nemam para da kupim bundevu,kostura i ta sranja pa da malo i ja uživam. Kad ja neću napravit čudovište, u njega ću se pretvorit, jer će mi oči pocrvenjet a podočnjaci narast od dvadesetičetverosatnog buljenja u komp. Nemogu van a već sam smislila šalu – zubi koji mi ispadnu dok jedem(hahaha). Najrađe bi sobu napunila dimom,povješala kosture i naslagala bundeve. Dakle: propali svjete idući put me pusti na miru.
Egle se nakon što je isapala prekrasno ponašala i njezina se depresija pretvorila u smijeh. Tada sam shvatila da je ona u bigbrotheru jedina normalna i da tamo nema mjesta normalnima. Jer da si ti tamo jedini normalan kako bi se osječao među licemjerima? Jesam li možda u krivu???
ovaj ljepotan je nemoguće krasan,da samo pišem o njemu kad god me volja,stvara mi problemer a i volim kad se igram s njim
Moj braco 
Opet je dosadno Gusane dragi. Nema kupanja, nema ničega, i opet samo sjedim ovdje pred kompjuterskim ekranom i tapkam po tipkama. Ne volim kada ljeto završi prije samog njegovog kraja. Sada je dosadno, opet onako dosadno kao kada je padala kiša. To bar ima opravdnje. Ali sada kada je vani sunce je sve samo nepravda i baš ništa drugo. Vani se svi živi kupaju dok se ja ovdje bezvojno okrećem na stolici. Jedini zaključak do kojega na ovaj način mogu doći je ovaj: bolje ne imati more u blizini nego imati i u njemu se uopće ne kupati. I nažalost sam sama shvatila da je to istina.
A sada su već počele i Olimpijske igre. Mismo sada 34. ja mislim, a amerikanci se prekrili medaljama. Ja sam baš gledala bicikliste sa zastvama na eurosportu i mislim ja onako u sebi – koje dobre bicikle oni imaju. Ne pratim ja njih baš stalno,pratim ih ali onako pomalo. Duje Draganja me baš jako ugodno iznenadio,a i Mario me Ančič iznenadio nekim svojim potezima.
Trčim ulicom po oluji. Hladan me vjetar lupa s krupnim kišnim kapima. Mokro mi se lišće ljepi za lice. Mokra sam od glave do pete. Nađem zaklon a on pun dima. U njemu užasno vruće i zagušljivo od cigareta. Treba mi zraka, neću da se gušim. Naiđem na kafić i sklonim se u njemu, naručim sok od marelice popijem ga i srušim sa stola čašu ali ipak je uhvatim u padu. Uletim u wc da obučem suhu robu što sam je kupila u dućanu ,vratim se da platim račun. Evo nekim čudom hvatam bus i evo me doma. Uhhh puhh puuuh!!!
Prvi mi je bio užasan drugi malo bolji. Nemreš se kupat jer je kišno nego stalno moraš bit doma bez rezerne televizije(jer je prava uvijek zauzeta) i bez da išta napišeš. Sad me stalno hvata volja za nekakvim slikanjem. A bilo bi mi sve to uredu da imam s čim i na čemu crtat. Ja poštujem samo platno i karton. A bome neznam šta mi je al mi se nekako čita, istražuje.... a umorna sam i polomljena od vrška nožnih prstiju do brade. I evo zašto mi je hobi ljenčarit. Što god mi dođe na volju mi na kraju fali materjala. Pa sad i za pisanje. Šta bi ste da vam ja sad pričam kako sjedim na žutoj kožnoj stolici i lupam po tastaturi gledajući kako se svako slovo nakon mog pritiska odmah pojavljuje na bijeloj podlozi na ekranu. Sigurno bi vam bilo jako zanimljivo, ha?
Dva dana mi je zabranjen komp jer sam prolila sladoled po tepihu. Vidimo se ubrzo.
Danas sam se probudila,nešto pojela sjela za komp i počela igrati jednu igricu u kojoj sam samo prikupljala moć jednakom brzinom kojom je ona padala. Bila sam tako mrzovoljna da sam ispalila sve preostale bombice i tako si odmogla. Zastala sam u labirintu koji je samo jurio pored mene opasnim zidom koji mi je djelovao kao da me guši svojim otrovnim pogledom koji sam u toj mrzovolji primjetila. Čim sam se sudarila sa zidom gnjusnozelene boje i raskomadala svoju zadnju letjelicu na tisuću smeđih komadića koji su se sad raspadali u još sićušnije komadiće dok se nisu u potpuno spojili sa svemirom. Pojavio se veliki natpis GAME OVER i ja sam ljutito izgasila igricu. Zatim sam žaleći što sam prespavala sunčano jutro počela igrati drugu igricu u kojoj sam se objesila već pedeset puta. A onda sam užasno nezadovoljna svojim neuspjesima počela igrati neke aute. Prevrtala sam policiju i ostale s ceste i ako bi sustigla onog prvog bi ga ovako ljuta zgurala u kut i iz sve energije u igri sam se počela zabijati u lijepo crveno auto koje je ubrzo izgledalo kao siva spljoštena krntija. Više mi to auto nije bila prijetna,već svih pet auta koji su me prestigla dok sam ljutito dokrajčivala ferarija. Iz petnih žila sam stiskala gas na tastaturi pa sam se jureći bez ikakve koncentracije na to gdje idem zabila u stup koji je dokrajčio moj prednji dio auta i auto je crklo. Nakon toga sam već prestala igrati dosadne igrice i zaputila se u kuhinju. Tamo sam smazala jednu nektarinu prekrasne tamne crvene boje kojoj se s druge strane crvena boja prelijevala u narančastu i nakon nje se napila soka i od toga me je naravno bolio želudac.
Kružim po sobi glave oslobođene teških misli i u tom malom krugu ne obazirući se na primamljive kutove sobe u kojima provodim uglavnom najveće dijelove dana. Prvi dio je ormar. Mjesto na kojem tuga odmah nestaje. Drugi dio je radni stol za kojim se uglevnom s vrškom olovke u ustima vrtim ljevo desno. Treći dio je kompjuter na kojem svaki dan pišem nove tekstove. A četvrti. Taj dio je sloboda izrađena od drveta s kvakom premazana bijelim lakom u koju posebno volim ići. Sad nemogu jer mi je glava u potpunosti usmjerena na korake koji kruže velikom brzinom stvarajući nevidljivi zid koji sam stvorila da se malo odvojim od svijeta. Trenutno se u tom malom krugu osjećam slobodno a svuda okolo kruga zarobljenom. U čudu shvačajući da je sloboda vani a da u krugu stvaram zatvor legnem na krevet i poslušam bijesno kucanje srca koje je sad kucalo punom parom. Razočarana svojom glupom pogreškom i krivo usmjerenih misli ostajem ležati na krevetu grabeći jastuk i njime pokrijem glavu.
Evo par žabica što skakuću po bari. Sad ih treba ulovit. Eh,pa pitaj Boga zašto sam pristala na to. Ulovila sam jednu žabu i nazvala je Čarli,zatim drugu i nazvala je Nuno. A ''maštovitih''imena za poludit. Čarli je bila mala smeđa žabica. A Nuno malo veća i zelenkasta. Ulovila sam još i muju (još ''maštovitije'' ime). Smeđkastog kralja. Sve smo ih na kraju pustili u baru iznad koje su neprestano letili vilini konjici. Još jedan gubitak vremena.
